24.10.2005., ponedjeljak

Ljeto nam se vratilo

Još je jedan vikend za nama, nekima poseban, drugima jednak kao i svaki drugi. Moj se razlikovao po tome što sam se maknuo od doma i odvezao se sa frendicom u Samobor frendu na rođendan. Plan je bio da dođemo samo nas par, ali ispalo je da je slavljenik pozvao nešto malo veće društvo. Bilo nas je 10-12, uključujući i malu djecu nekih već poženjenih ljudi, sjedili smo vani, trkeljali, najeli se mesine, pa i one pernate, malo popili (mene isključujući) i sasvim ugodno proveli tih 3-4 sata. Kako nije bio u planu da ostajemo cjelu noć, jer bismo tako malo dekomfortirali domaćine, pokupili smo se doma oko 23 sata. Prespavao sam kod bake koju rijetko vidim, a kako je deda umro ovo ljeto, vjerovatno se još navikava na samoću, pa da malo razbijem dnevnu monotoniju svojim dolaskom, pa makar to bilo preko noći. Naspavao sam kak spada. Legao oko ponoći, a ustao se oko 11.30, za mene ništa čudno. Čim sam se ustao već me je na stolu čekao ručak, obzirom da baka ruča u podne. Znači, doručak ćemo preskočiti i odmah se nafilati predjelom, glavnim jelom i nečim slatkim: juha sa domaćim rezancima i mrkvom iz vrta, "gravče na tavče" sa nekakvim mesom, koje nisam uspio definirati, musaka, ali ne sa kuhanim krumpirom, te na kraju domaća tjestenina sa mljevenim orasim i šećerom. Jao, što mi je sad trebalo ovo nabrajanje... Da mi je sad pun tanjur ovog zadnjeg. Dao bih mali prst na desnoj ruci za to. Prekrašno. Nakon ručka, malo sam još odsjedio i pročakulao sa bakom, ali sasvim malo, jer čim smo se dotakli teme ženidbe, ja sam se ipak morao požuriti natrag u grad. Ipak sam si sve izplanirao i javio se ljudima, pa... da ne čekaju, jel? Vratio se ponovno u grad, otišao do iste frendice s kojom sam bio na rođendanu večer prije i koja me je nazvala na mobitel da mi javi da čim dođem da idemo u shopping spree. Točnije, idemo samo kupiti novi telefon, ali ovoga puta bežični. Imala ga je ona davno, ali su ga starci likvidirali kad su računi počeli stizati. Poznato vam je: uzme se slušalica, zatvori se u sobu i vrijeme prođe sam tako. Kako sad radi odlučila si je vratiti taj luksuz. Bili smo u Pevecu i začudio sam se da je najjeftiniji model bio od 350 kn i još k tome neki nakaradni space Quadro dizajn. Nemojte me krivo shvatiti, imam i ja Quadrov telefon doma, ali ovo je bilo strašno. Izgledao je kao iz neke star trek parodije. Trebao sam ga uslikati i podijeliti tu smijuriju sa vama. Odlučili smo još skočiti do Mercantonea, pa možda tamo što nađemo, s obzirom da je raspolagala sa 400-tinjak kuma. Došli, vidjeli, kupili. Klasičan Panasonicov telefon bez ikakvih naprednih funkcija, ali - bože moj, što će joj više od onoga čemu telefon inače i služi. Vratili se k njoj doma i nakon što mi je rekla u autu kako njezini imaju ritual da kad god ona nešto takvo kupi, da ju dobrano popljuju i skritiziraju zbog bačenih novaca, a nakon toga se svima svidi ta nova "naprava" koja svašta može. Tak je i bilo, ali bez onog drugog djela. Fino smo si napravili limunadu, Nes 2u1, stavili kolače na tanjurić (evo me opet...) i sjeli si na terasu. Ljudi. Kraj je listopada, a mi sjedimo u kratkim rukavima na terasi u hladu! S obzirom da pola ljeta nije ni bilo ove godine, ovakvo nešto nije posebno čudno. Ali, ipak. Prolazili sati, ja se morao vratiti kući. Koje je blaženstvo kad znam da ne moram više računati kad trebam krenuti da uhvatim tramvaj i stignem kupiti kartu, pa na vlak. Ali, i ta prednost ima svoju manu, a ona se zove benzin. Sve je to za ljude, rekli bi, a ja bih rekao i za mene. Doma sam bio za nešto više od sat vremena i napokon da su više sredili tu autocestu i ovoga puta sam prvi put od kad imam auto, proveo se autocestom a da na njoj nije bilo suženja i šljakera. Jedino je što sam imao za ribati šajbu od onih nekoliko tisuća insekata koji su se pozaletavali u nju. Kam su samo gledali, da mi je znat... Uglavnom, jedan od rijetkih iskorištenih vikenda. I da, novitet: od ovog tjedna krećem u teretanu. 99% sigurno. Ali, kod mene i tih 99% postaje vrlo relativno. Keep fit! :)
- 00:29 - Imaš komentar? Pa da vidim... (5) - Pljuc-pljuc na papir - #

08.10.2005., subota

Kako sve izgleda kroz moje oči

Oke, morat ću napisati novi post, a ne se dopisivati preko komentara od prošloga. Tematika je slična, odnosno, da ju ipak preciziram, radi se o pronalasku prave osobe, ili malo realnije upoznavanju ljudi s namjerom da se upozna prava osoba u svijetu gejeva. Online sam od početka 2000. godine od kad imam vlastito računalo i pristup internetu od doma. Od tada do danas sam upravo preko interneta upoznao cca 20 do 30 ljudi. Stvarno više ne znam, možda sam previše napisao, a možda i premalo, ali recimo da se radi o toj brojci. Većinom, odnosno skoro svi ti kontakti započinjali bi preko javljanja na profil (bilo ja na njegov ili on na moj) ili nešto rijeđe preko nekog od chatova. Često bi se događalo da si prvo razmjenjujemo mailove, ali prave, ne one u kojem napišeš dvije rečenice i staviš tri smajlića. Nakon takvog uvoda, odlučili bismo se upoznati u četiri oka. Naravno, odredili bismo neko mjesto i kao što i znate vi koji imate sličnu praksu, definirali bismo fizički izgled, točnije detalje oko lakšeg prepoznavanja. Tada bi uslijedila nekakva kava, sok, piva, štogod i manje-više izforsirani razgovor od sat do dva. Tada, nakon što ste izfantazirali sve moguće scenarije oko dotične osobe prije samog upoznavanja, shvaćate da to nije ni približno to. Da ipak nije toliko (meni) privlačan, da previše priča o svoje bivšem (ili bivšoj), da je potpuni closet case te da nema nikakve šanse da se igdje pojavite zajedno u javnosti, da ispadne da nema nikakav smisao za humor, da baš i nije najbistriji, da je zapeo u tinejđerskim danima i da mu je još uvijek super oblokavat se i kljukat tabletama sa ekipom... Ispadne da ona osoba koju ste upoznali preko mreže se prilično razlikuje od one u stvarnosti. I onda u 95% slučajeva ti sastanci se više ne ponove sa istom osobom. Hvala bogu da do sada nisam naišao na nekakve psycho freakove koji bi došli i do mojeg kućnog broja, mada sam bio blizu takvog slučaja. Nakon takvih randevua svaka ti nada ponovno padne u vodu i odmah te prođe volja za ikakvim upoznavanjem u skoroj budućnosti. Onda prođe nekoliko tjedana, ili još bolje nekoliko mjeseci i isti se scenarij ponovi. Sa istim ili sličnim finalom. I tako u krug, i u krug, i u krug... dok ne primjetim da se opako približavam 30-oj, a nešto poput ljubavi nisam ni izdaleka iskusio. Znam da ovo djeluje ljigavo i otrcano, ali ako znate neki manje corny izraz, podjelite ga samnom. Prije godinu i pol sad po prvi puta odlučio sa prijateljima otići u famozni Global, ali prvenstveno sa namjerom da se zabavim, a ne da odem bacat kost ili trčati za nečijom. I bilko nam je super, mada se mojem str8 najfrendu upucavao neki tip da je i meni bilo neugodno gledati. Ali da sam nekoga upoznao ili uspio uspostaviti bilo kakav eye contact sa ikim - jok. Kad nekome kažem da ja ne mogu biti taj koji će onako filmski nekome uletiti sa spikom o tome "kako je di džej očajan", kažu mi da sam blesav i lud. Nisam! Ne mogu! Osjećam da nešto forsiram, a kad to radim, govorim gluposti. Odnosno, ništa ne govorim jer ne znam što bih. Tilt! Ma, double tilt. A pomisao na izlaske na ostala mjesta mi je odbojna. Nisam tip za večernje izlaske i radije volim biti u nekom manjem, poznatom društvu gdje mogu biti svoj i ne razmišljati prije svake izgovorene rečenice. I tu je moj drugi problem. Ako ne izlazim van, šanse za upoznavanjem se svode, pa na nulu. A i da izlazim na str8 acting mjesta, kakve su šanse da baš tamo prepoznam nekoga moje vrste, a da pritom nekoga krivo prekstim i ostanem bez gornjeg reda zubiju. Znam, drastičan primjer, ali opet je moguć. Znači, opet se vraćam(o) na internet, moje jedino utočište gdje nitko ne zna tko sam i gdje mi nitko ne može učiniti nažao. Evo kako bi to izgledalo sa mojeg stajališta, mada je to stajalište mnogih i da će se mnogi prepoznati u svemu ovome.
- 13:27 - Imaš komentar? Pa da vidim... (7) - Pljuc-pljuc na papir - #

02.10.2005., nedjelja

Kako iskazati nezadovoljstvo?

Ne znam, ali jeste li primjetili, vi koji čitate blogove nas tetkica, da su postovi većinom "down" tematike. Ja koliko stignem, uglavnom naletim na takve. Ne mogu ih usporediti sa blogovima hetero blogera, priznajem, slabo zalazim na njih, ali ispada da smo prilično depresivni, nesretni, nezdavodljni. Je li stvarno tako ili samo iskazujemo svoja mišljenja i osjećaje samo u takvim kriznim situacijama, ne bih znao, ali znam da ću se ovim postom i ja njima pridružiti. Ne volim širiti negativne vibracije i nekome kvariti dan i baš iz tih razloga, kada jesam blue, ja se maknem od ljudi. Povučem se. Pokušam se izlorati od tuđih pogleda, jer stalno mislim da me se tada krivo gleda i nimalo ne shvaća: "Evo ga na. Opet se nešto duri"; "Koji mu je opet kurac?"... Na žalost, takvi su trenutci nekad prilično česti, a ja nisam jedan od onih koji će kad dođe na posao navući osmjeh preko lica i odglumiti svoje do 3 sata samo da bi se ostavio dojam jedne staložene i potpuno zadovoljne osobe. Kada to nisam. A kad trebam glumiti u takvim situacijama, osjećam se najgluplje na svijetu. Što god da kažem, poželim da nisam. A razgovor sa prijateljima? U mojem slučaju, neće puno pomoći, zapravo rijetko kad i bude. Jer, nije stvar u nečemu što mi se prvi puta dogodilo, pa da imam nade u bolje sutra. Kako da te raspoloži nečija riječ, kad već desetak godina tapkaš na mjestu, kad ti se iz pokušaja u pokušaj smanuje volja za upoznavanjem ljudi na meni jedini način, preko idiotskih chatova i profila po specijaliziranim stranicama, kad pogledaš oko sebe i vidiš ljude u vezama, kako izlaze iz jedne i ulaze u drugu, kad se ljubav događa nekome drugome. "Trebao bi biti sretan. Imaš krov nad glavom. Imaš posao. Zdrav si" - te su mi najbolje. Ja jesam lucky po tom pitanju, ali sam zato unhappy. Mrzim kad moram među ljude, odnosno suradnike i prijatelje kad sam takav, jer ispadam nešto sasvim drugo. Ljudi me krivo tumače. Ostavljam loš dojam. A to me onda još i više bedira. Dovraga, kao da sam u nekom začaranom krugu. Milion sam puta rekao "neće me ovo ili ono oneraspoložiti". Čovječe... kojeg li samozavravanja...
- 13:13 - Imaš komentar? Pa da vidim... (7) - Pljuc-pljuc na papir - #

01.10.2005., subota

Klasika. Attraction to a str8 guy.

I opet, lakše mi je izraziti se na engleskom negoli na materinjem, ali ako se do sada niste navikli na to - lupite "back" ili na onaj mali "iksić" u gornjem desnom kutu.

A o čemu se radi da se ja moram javiti nakon dva mjeseca izbivanja? Nešto o čemu sam mogao pisati i u prvom postu, a da sam blog otvorio prije 4 godine, mogao bih još i onda. Vjerojatno nema geja kojem se to još nije barem jednom dogodilo, a mene bi zanimalo što i kako su se oni nosili sa istim "problemom". Znači, jednostavno: sviđa ti se str8 dečko. I još k tome, radite zajedno. Prvo da objasnimo jedno, nije stvar u zaljubljivanju, već jednostavno u fizičkoj privlačnosti. Da jesam zaljubljen u spomenuti subjekt, bilo bi još veće frke. Vjerovatno bi svi kužili da nešto nije u redu samnom kada bih bio u njegovoj blizini i ispadao bih veća budala negoli jesam. Ne znam ima li ta osoba ikakvog pojma da sam gej i još što je gore, kako bi reagirao da zna. Ne pada mi na pamet sam se razotkrivati, jer to radim samo najbližim prijateljima, ali nekako bih volio znati njegov stav o tome. Onako, indirektno saznati ili pak unajmiti nekoga da ispita teren. Ma jadno, znam. Možda će netko pomisliti da radim veliku frku oko toga, ali kad skoro svaki dan gledaš nekoga tko ti je blizu, a tako faking daleko, poželio bi dati otkaz, samo da si skratiš muke. Naravno, takav scenarij nije svakodnevan, već samo u najkritičnijim trenutcima, da ne bi zaključili da sam toliko lud i očajan. A k tome, dečko nije ni apolon, ni visok, ni drop dread gorgeous, a opet mi je tako prokleto neodoljiv. Fak! Fak! Fak! Ajmo, veterani, da vas čujem, kakva su vaša iskustva oko toga, te kako ste se ponašali u sličnim situacijama.
- 21:57 - Imaš komentar? Pa da vidim... (2) - Pljuc-pljuc na papir - #

16.07.2005., subota

Proklete pripreme

Ljeto... većini najljepše godišnje doba koje donosi i godišnje odmore, školske praznike, te neizbježna planiranja oko odlaska na Jadransku nam obalu. Ima li što napornije i frustrirajuće? Možda nekima ne, ali kada vam se društvo sastoji od studenata i minimalno plaćene radne klase, onda su pripreme za odlazak na more - pravi pakao. Evo, ja svake godine ponudim viksu od bake na raspolaganje od nekih 10 do 20 dana, ali čak i sa besplatnim boravkom, mi ne uspijevamo skrpati kraj s krajem da odemo svi koji želimo. Dobro, prošlih sam godina imao sasvim dovoljno novaca da o tome ne moram puno brinuti, ali kad znam da mi najbolji prijatelj ne može sa nama jer mora platiti yebenih 5 somova kuna godinu na faksu, a tu su još neki ludi izdaci tijekom ljeta o kojima neću jer ću opet dobiti slom živaca. Sad mi opet fale smajlići s kojima bih se najbolje izrazio. Ipak: Image hosted by Photobucket.com Stoga, kao i prije dvije godine kad smo uspijeli otići zajedno na more, ama baš ništa znati neću do dan prije polaska. A do onda su dobiti i mlade i unuke. Sad bi mi baka i mama bile tako ponosne na mene... Image hosted by Photobucket.com
Mislim, razumijem ja sve to, pogotovo sada kada su mi se mjesečni izdaci digli za 100-tinjak posto, kada sve preračunavam u litrama benzina, ali dovraga - na more ću ići. Čak mi ni samo more nije najvažnije, već činjenica da se mogu sa najbližim prijateljima maknuti od svega i svakoga i pokušati se malo relaksirati. To što odlazimo u Vukojebinu na Novigradsko more, još nam i najviše paše. Većina naših vršnjaka odlaze na mjesta poput Zrća i slična mjesta za parti vjeverice (bez uvrede, glodavci Image hosted by Photobucket.com), a mi se želimo što više maknuti od takvih lokacija. Dizanje u 11, doručak, kava i kartanje do 14, plaža, ručak u 17, sve četiri u zraku, večera oko 22, zajebancija, zajebancija, zajebancija... E, sad ga moram prestati, jer ću se opet narajcati i tko će ga izdržati još 10 dana. Šit, šit, fak! Ja radim još čitav idući tjedan. Ispričajte me, idem po apaurine.
- 11:30 - Imaš komentar? Pa da vidim... (8) - Pljuc-pljuc na papir - #

21.06.2005., utorak

Oke', oke'... evo, pišem :)

Proziva me se na red, znači vrijeme je da se krenem hvaliti. :) Natuknuo sam u prošlotjednom postu kako ima jedna novost kod mene, ali ne radi se o nekome, znači živom biću, već o stvari, znači, objektu. U ovom slučaju, pokretnom. ;) Jest, ljudi moji, napokon sam mobilan i polu-samostalan! Imam vlastito osobno vozilo. A kako je došlo do toga? To jest malo duža priča sa malo mučnijim početkom, ali ako se nekome ne da čitati, neka samo preskoči dio do linkova sa par slika. Kako mi je deda teže bolestan i vrlo je vjerojatno da više nikad neće sjesti u auto, a možda ni ništa drugo, odlučio mi je dati svojeg Renaulta 4. Kada su mi to starci rekli, negodovao sam jer nikad nisam volio taj auto koji izgleda kao škatulja i prozorima tako prokleto malim kao da su dizajneri štediti na staklima. Jesam li rekao dizajneri? Pretjerao sam... Na kraju su me nagovorili, jer će mi se kroz par mjeseci mijenjati lokacija radnog mjesta tako da će mi auto sigurno trebati ako ne želim ovistiti o prijevozu prijatelja i kolega te žicanju istih. Tako je R4 i stigao i ja sam ga krenuo vježbati voziti. Ono, da bi okrenuo volan trebaš uprijet iz petnih žila, onda onaj nakaradni mjenjač brzine koji strši iz upravljačke ploče, itd, itd... Vožnja mi je išla kako spada i tako sam ja iduće jutro odlučio krenuti s njim na posao. Sjednem u njega, upalim ga, krenem u rikverc, izađem na dupe na ulicu i - on se zgasi. Palim ga, ali ništa. Panika. Zovem starog da mi veli u čemu je stvar i kaj da radim. Prokleti čok! Ponovo ga palim, gazim po gasu da se održi na životu i nakon 5-10 minuta napokon krenem. Dođem na posao (hallelujah!) i nakon radnog vremena ponovno sjedam u njega, stavljam ključ u kontakt, okrećem, a ono mrtvo. Ni "A". Malo si razmislim i skužim da mi je svjetlo ostalo upaljeno. Ma super! Zovem starog da dođe po mene i da dofura nekog svog pajdaša da spoje akumulatore da ga uspije upaliti i vratiti doma. Idući dan, opet se jebem sa paljenjem i kretanjem i to sve završava sa žustrom svađom između mene i starog nasred parkirališta. Tu definitivno neću u detalje jer je čak i suza bilo. Da, da i mi frajeri plačemo, kaj sad!? Nakon toga mi je došlo iz dupeta u glavu da meni treba auto, ali pravi. U ponedjeljak na poslu sjednem na net i počnem skidati cjenike, tablice, slike, gnjavim kolege za savjete i tako 3-4 dana dok se izbor nije sve na ono što je na kraju i kupljeno: KIU Picanto. Niste čuli? Ni ja. Bio je tu još i ultrapopularni Clio, ali bez obzira što je bio svega par tisuća kuna skuplju, mjesečna mu je rata bila stotinjak kuna viša od Picanta, a k tome se na njega čekalo i do dva mjeseca, što bi mi moglo ugroziti godišnji i odlazak na more, što je na kraju i otpalo. I tako, idućih sedam godina, vaš kolega blogovski je na kruhu i vodi, ali barem će imati s čim se zaletiti u videoteku kad skuži da se zatvara za 10 minuta. :) Kaj? To je isto jedan od razloga zašto si kupiti auto. U svakom slučaju, zadovoljan sam kupljenim i nemam nikakvih prigovora, s obzirom da se premalo razumijem u aute. A te komentare tipa "kud baš Kiju" šaljem odmah u PM, jer ljudi su glupi i gledaju samo pravo ispred sebe i ne daju šansu ničemu osim onoga što poznaju. A ako vas zanima kako izgleda, slobodno otvorite slijedeće linkove: Vanjski izgled, unutrašnjost i dimenzije. Kad ga poslikam sa svojim digitalcem ili mobom, postam i te slike. A do onda... brrrmmmmm.... ;)
- 22:12 - Imaš komentar? Pa da vidim... (12) - Pljuc-pljuc na papir - #

10.06.2005., petak

Still alive & kickin'!

Hail! Hail! Živ sam, bez brige! :) Evo, još jedan od mojih skromnijih uvoda, a kako se radi o povratku nakon nekoliko mjesece stagniranja, mogu si to priuštiti. Ali, da vas ne opteretim bespotrebnim pisanjem bezveznog posta, samo ću se pohvaliti da si obnavljam vozni park i to onaj koji za sada broj broj vozila od nule. A očemu se točno radi? E, pa kad "ma ride" stigne pred garažu, sve ćete dobiti na pladnju. Od fotki do cijele recenzije. Bit će zanimljivo čitati takvo što od čovjeka koji do jučer nije znao razliku između Punta i Clia. Stoga, stay tunded, 'cause the queer is back & this time, on wheels. ;)
- 22:59 - Imaš komentar? Pa da vidim... (7) - Pljuc-pljuc na papir - #

18.03.2005., petak

Samoubojstvo

Ovoga puta ništa neću pisati, već ću to prepustiti vama. Izrazite svoje mišljenje o samoubojstvu. Kako gledate na suicid, da li je opravdano i ako je, kada, što mislite da ljude tjera na takve postupke, da li je vama kada takvo što prošlo glavom...? Računam na vas.
- 21:50 - Imaš komentar? Pa da vidim... (14) - Pljuc-pljuc na papir - #

11.03.2005., petak

Se habla Espanol?

Jer ja bih mogao u neko, samo meni dogledno vrijeme. Nešto nevjerojatno se dogodilo u mojoj glavi neki dan. Točnije, prošlog sam vikenda napokon pogledao "Španjolski apartman" i makar sam Španjolski čuo u milijardu i pedesetdva slučajeva, tek me je onda puknula neka bizarna želja za učenjem Španjolskog. Ali, kako to obično biva sa mnom, takve ideje vrlo brzo ispare i pretvore se u maglicu koju na kraju još i sam rukom rastjeram. Da bolje vidim, naravno. :) Ali, možda ovoga puta i bude nečega konkretnog. Danas sam na poslu pitao jednu kolegicu koliko je njoj trebalo da nauči Španjolski. Malo smo se zapustili u raspravu te mi je dala naslov jedne knjige koja je njoj mnogo pomogla, a kad ću se naći u Zagrebu prvom prilikom, zaletit ću se u knjižaru da provjerim ima li je. Našao sam ju na iternetu, ali ipak ću je pokušati nabaviti staromodnijim načinom. Znam da samo učenje iz knjige nije najpametnija ideja, ali s obzirom da živim tu gdje živim, sumnjam da bih imao prilike upisati kakav tečaj, a još teže jer radim šest dana u tjednu tako da mi izvanškolske aktivnosti teško sjedaju. Zato ne idem ni u teretanu. :)) Inače, moj bivši je učio Španjolski i mene je nagovarao da i ja pokušam, što sam srezao u samom startu. Moja klasična reakcija. U svakome slučaju, ako i krenem s mojim naumom, bit ćete vi, a i mnogi drugi obaviješteni o tome, jer vjerujte, to su veliki potezi u mojem životu. Znam, otužno. :)
- 23:32 - Imaš komentar? Pa da vidim... (12) - Pljuc-pljuc na papir - #

10.03.2005., četvrtak

Tješenje = podilaženje?

Vidim, neki me tjeraju na pisanje (tipkanje, dovraga), pa sukladno zahtjevu laćam se ove crne tipkovnice. Ne znam da li je to zbog ove odužene zime ili je jednostavno samo stvar u meni i još nekim nepoznatim faktorima, ali totalno sam se zapustio na društvenom planu. U Zagrebu nisam bio skoro pa mjeseca dana bez ikakvog posebnog razloga. Mislim da se neću prepoznat sa ekipom kad se napokon vidimo. Zadnji put kada sam bio u metropoli, vidio sam se sa bivšim, a onda je nakon toga krenula ona pomama zvana "gej imenik". Bez obzira što se fama oko toga stišala, neki će nakon toga imati trajne "posljednice". Kao on. Moj ex. Čuli smo se telefonom prije dva i pol tjedna i nije bio najbolje raspoložen. Inače, on se nalazi na spomenutom popisu sa punim imenom i prezimenom te kvartom u kojem živi, tako da je bez pretjerivanja "out na silu". Nakon toga mama ga je pitala te se je njoj "autao". Sad kad smo opet razgovarali telefonom, situacija nije ništa posebno bolja od zadnjeg puta, tako da se razgovor uglavnom svodio na to koliko ima problema zbog toga. Oba puta kad smo razgovarali ja sam pokušao ublažiti njegove paranoje i situaciju u kojoj se nalazi, ali uglavnom bezuspješno. Znači, jedan od onih scenarija u kojem što god da kažeš - ne valja ili nije dovoljno dobro. Da me se krivo ne razumije, nije u pitanju očajničko kukanje, ali je zato stav s kojeg ti se stvari ne čine presvijetle. I nakon što sam uvidio da ne mogu ama baš ništa učiniti niti pomoći, odustao sam. Jer ja nisam tip osobe koja će nekoga u takvoj ili sličnoj situaciji primiti za ruku ili zagrliti te govoriti "da, da, grozno je to" ili pak ono otrcano "sve će biti u redu". Svim ću silama pokušati pomoći jer ne mogu gledati (ili slušati) osobu do koje mi je stalo da pati. A to ću pokušati na neki drugačiji način. Najčešće mi je taktika "daj se trgni", koju bih ja trebao prvi od svih koristiti. Kad je takvo što, reći ću da ne gleda na sve to tako crno i bezizlazno, na neki način i nabaciti kakvu simpatičnu primjedbu, pošalicu, pokušati savjetovati što da napravi ili kaže, ali ponavljam, neću se snužditi zajedno s njom/njim i zbedirati se, zato jer se i on/ona želi bedirati. Možda sam lud, ali nekad ljudi kad su slabe volje, neraspoloženi, tužni, jednostavno to žele i ostati neko vrijeme. Ne bih to nazvao privlaćenjem pozornosti na vlastite probleme, već zato što je to postao društveni fenomen. U neku ruku. Kada se pogleda, više je nesretnih i nezadovoljnih nego onih sretnih. Pretpostavljam onda da je lakše ići linijom manjeg otpora i utapati se u vlastitim problemima i sranjima, a zapravo većina njih su zapravo trenutni i nevrijedni naše sreće. Ali, u takvom trenutku sigurno ne gledaš na stvari na taj način. E, onda trebate nekoga poput mene da vam ukaže na to. ;)
- 22:57 - Imaš komentar? Pa da vidim... (6) - Pljuc-pljuc na papir - #

< listopad, 2005  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari Uključ/Isključ

Enter my world....... But, beware: it's quite boring.

 
samo po frishkom blogu
po cijelom HR web-u

Copy&paste s jednog foruma:

RAZLOZI ZBOG KOJIH AMERIMA NE BI TREBALO DOZVOLITI DA PUTUJU

- istinite price turističkih radnika iz SAD -

(1) Jednom me jedna klijentica pitala moze li dobiti sjedalo kraj prolaza u avionu. Izjavila je da bi joj sjedenje kraj prozora moglo pokvariti frizuru, pogotovo ako netko u redu ispred nje otvori prozor.
(2) Jedna klijentica se raspitivala o paket aranzmanu za Hawaiie. Nakon sto sam joj objasnio cjelokupne troskove, pitala je "zar ne bi bilo jeftinije letjeti do Kalifornije i od tamo uzeti vlak za Havaje?"
(3) Nazvala me zena koje je htjela putovati u Capetown. Poceo sam joj detaljno objasnjavati duzinu puta, potrebu da ima putovnicu i slicno, nakon cega me prekinula recenicom "Ja ne zelim da vi ispadnete glupi, ali Capetown je u Massachusettsu". Ja sam, takodjer ne zeljevsi da klijentica ispadne glupa,
mirno odgovorio "Cape Cod je u Massachusettsu, a Capetown je u Africi". Spustila je slusalicu.
(4) Nazvao je covjek koji je bio bijesan svojim putovanjem u Floridu, koje smo mi organizirali. Pitao sam ga zbog cega nije bio zadovoljan svojim boravkom u Orlandu. Odgovorio mi je da je ocekivao da ce imati pogled na ocean. Pokusao sam mu objasniti da to nije moguce, buduci da se Orlando nalazi u sredistu drzave Floride. Odgovorio mi je "Ne lazite mi. Pogledao sam zemljopisnu kartu i jasno vidim da je Florida vrlo uska drzava".
(5) Jednom me nazvao covjek koji me pitao "Da li je moguce vidjeti Englesku iz Kanade?". Odgovorio sam mu da nije. Razocarano mi je odgovorio "Ali djeluju tako blizu kad se gleda na kartu".
(6) Jedan covjek me je nazvao sa zeljom da iznajmi auto u Dallasu. Kad sam mu sredjivao rezervaciju, primijetio sam da u Dallasu presjeda s aviona na avion i da tamo ostaje samo sat vremena. Kad sam ga pitao zbog cega zeli iznajmiti auto, rekao je "Cuo sam da Dallas ima ogroman aerodrom pa sam htio iznajmiti auto da se prebacim od 'gejta' do 'gejta', da ustedim vrijeme".
(7) Nazvala me vrlo ljubazna dama koju je zanimalo kako to da njezin avion, koji krece u 20.20 iz Detroita stize u 20.33 u Chicago. Pokusao sam joj objasniti da se Michigan nalazi u drugoj vremenskoj zoni i da su na karti navedena lokalna vremena polijetanja i slijetanja, ali njoj nikako nije bio jasan koncept vremenskih zona. Konacno sam joj rekao da je to specijalni, vrlo brzi avion, i to je povjerovala!
(8) Jedna zena me nazvala i pitala "Da li zrakoplovne kompanije stavljaju opis fizickog izgleda putnika na torbe zato da znaju kome koja pripada?" Rekao sam joj "Ne, zasto pitate?". Ona mi je odgovorila "Pa, kad sam chekirala svoju prtljagu, na nju su stavili natpis FAT, a buduci da sam ja debela, pitam se postoji li nekakva povezanost." Nakon sto sam ju stavio minutu-dvije na cekanje (umirao sam od smijeha), objasnio sam joj da je kod za njezinu destinaciju, grad Fresno, FAT i da je cedulja koju kompanija vjesa na prtljagu putnika oznacena kodom za destinaciju.
(9) Nazvao me covjek s aerodroma, koji me pitao "Kako da znam na koji avion trebam uci?" Pitao sam ga na sto konkretno misli, a on je odgovorio "Rekli su mi da je moj broj leta 817, ali nijedan od ovih aviona nema taj broj na sebi".
(10) Poslovni covjek me nazvao i ispitivao me o dokumentima koji su mu potrebni za put u Kinu. Nakon duze rasprave o putovnicama, podsjetio sam ga da mu je potrebna i viza. On mi je rekao "A, ne, ja sam vec vise puta bio u Kini i nikad mi nije bila potrebna viza". Stoga sam ponovno provjerio na internetu i rekao da sam siguran da mu je potrebna viza. On mi je na to rekao "Gledajte, bio sam u Kini cetiri puta i svaki put su primili moju American Express karticu".
(11) Neka zena je nazvala da rezervia let. "Zelim letjeti iz Chicaga u Nilskog konja u New Yorku". Totalno sam ostao bez rijeci. Konacno, uspio sam ponovno pitati "Jeste li sigurni da je to ime grada?" "Da, koje letove imate", odgovorila mi je klijentica. Nakon duze potrage, vratio sam se na telefon i rekao "Oprostite, gospodjo, pregledao sam sve aerodrome u zemlji i nisam uspio naci nijednog Nilskog konja." Klijentica mi je odgovorila "Stvarno ste smijesni. Pa svi znaju za taj grad. Pogledajte na zemljopisnoj karti". Isao sam prstom po karti drzave New York od grada do grada i konacno, s nevjericom, upitao: "Ne mislite valjda Buffalo?" "Tako je!", odgovorila je klijentica, "znala sam da je neka velika zivotinja!"


Free Hit Counter
Site Counter online